Čime punimo Babilonsku knjižnicu?

Uzmete li Babilonski Talmud u ruke, velika je vjerojatnost da će slijediti izdanje Daniela Bomberga iz Venecije, tiskano između 1520. i 1523. U sredini je lista folio formata najprije poglavlje Mišne, za kojom slijedi Gemara o njoj, u istom fontu. Na unutarnjem su dijelu stranice, tiskani manjim slovima, komentari Rašija, pravog imena Šlomo Jichaki, koji je živio u Troyesu od 1040. do 1105; s vanjske su strane komentari iz ranog srednjeg vijeka različitih tosafista, a na marginama su Majmonidovi komentari iz knjige Jad hazaka. Ne samo da je Babilonski Talmud kanonsko djelo, nego su mu i komentatori kanonski, i ne može se bez njih čitati, a da ne govorimo o tome da i njegovu srž čine komentari: Gemara komentira Mišnu, a Mišna Bibliju. A koliko tek Biblija ima komentatora, od vremena kad su to mogli biti pojedinci, poput Origena, Ivana Zlatoustog, Jeronima, Augustina ili Akvinca, do danas kad komentare pišu institucije, poput onih iz Navarre ili s Gregoriane.

Babilonska knjižnica J. L. Borgesa može izračunati koliko ima knjiga u kozmosu / Ilustracija kreirana pomoću UI / izvor NighCafe

Čitatelj je neodvojiv od djela, i zato je svako čitanje vrijedno sačuvati. Ne samo da Biblija raste sa svakim čitanjem, kako je rekao Grgur Veliki, tako je sa svakim tekstom – naše bi čitanje u idealnom slučaju trebalo sabrati sva prethodna čitanja, to vrijedi i za velika djela prošlosti, i za jučerašnju senzaciju. Ili barem da se upoznamo sa svojim najvećim prethodnicima na tom teškom poslu čitanja, razumijevanja i tumačenja. Uz Kafku su mi zato na polici naslonjeni Max Brod, Konrad Dietzfelbinger i Viktor Žmegač; uz Wittgensteina Heda Festini, Ivan Macan i Wilhelm Baum; uz Heideggera Damir Barbarić, Hannah Arendt i Hubert Dreyfus; no posao mi je uzaludan jer opusi komentatora daleko nadmašuju opuse koje komentiraju. Borges je zamislio svemir kao niz šesterokutnih soba s po četiri police za knjige te dvojim vratima koja bi vodila u identične sobe – niz koji ipak nije beskrajan, jer se po zadanostima iz pripovijetke Babilonska knjižnica iz 1941. može izračunati da bi svih mogućih knjiga u kozmosu bilo točno 25^1312000. No pri tim se proračunima zaboravilo da čitatelji stvaraju komentare, usmene i pisane, te da se i komentari komentiraju, i tako ad infinitum.

Tako zamišljam utopiju, beskonačni niz čitatelja u vremenu i prostoru, ujedinjen oko jednog svjetskog teksta. Kao i Nebesko kraljevstvo, ona nije moguća na Zemlji, ali je već započela, u malom i ponegdje, i traje gdje god ima savjesnih i predanih čitatelja. Kažu da je arapski matematičar i filozof Al Kindi u 9. stoljeću pročitao Aristotelovu Retoriku dvije stotine puta! No postoji i distopija komentara, a to je ono što imamo na webu. Naši internetski komentatori ne samo da ne prouče članak koji komentiraju više puta, nego ga nekad uopće ne pročitaju; sud donose po naslovu, koji je često clickbait, ili po imenu autora; ne provjere što je o toj temi autor pisao prije, a ne znaju ni inače što i kako piše i misli. U utopiji komentator brižljivo čita napisano, upoznaje tekst sa svih strana, smješta ga u vrijeme i prostor, prispodobljuje ga autoru, traži i nalazi kontekst, tumači ga hermeneutički, diskurs mu podvrgava psihoanalitičkoj, povijesnoj, lingvističkoj, filozofskoj i kojoj god hoćete drugoj analizi; dat će si vremena koliko treba – Žižek je napisao knjigu o Hegelu s više od tisuću stranica.

Anonimni komentator na internetu za sve to ne mari, a vjerojatno i ne zna; vodi ga poriv, a ne misao; mržnja, a ne suosjećanje; nema odgovornosti. Njegovo pisanje sliči komentiranju, jer i ono na svoj način uvećava broj knjiga u svemiru, i utječe na širenje Babilonske knjižnice, ali mu je u duhu suprotno – jer utopijski komentator prvo sluša, a naš današnji distopijski samo govori. Govor je lakši od slušanja jer mi imamo prirodni organ za proizvodnju diskursa, ali nemamo ga za njegovo prihvaćanje, nego ga tek moramo stvoriti. Svaki diskurs proizvodi svog slušatelja, što znači da nas mogu čuti samo oni koji već imaju podešen sustav za nas, a od ostalih samo oni koji ga načine. Čin slušanja veoma je složen jer mi moramo najprije proizvesti mašineriju za prijem tuđeg govora, i to onako kako ju je zamislio odašiljatelj poruke: komunikacija je slična poslovanju s Ikeom, jer nam govornik, poput te švedske tvornice, daje upute za slaganje prijemnika, a na nama je da ga složimo – ili ne. Zato ima mnogo govornika, a malo slušatelja, jer među ljudima lijenost jako prevladava. No kad jednom sastavimo stroj za primanje novih vrsta poruka, mi obogaćujemo sebe, i to daleko više nego što je obogaćen govornik. Jer govor je, ponovimo, samo jedan, a uspješna su slušanja mnoga, i možemo ih kroz život doživjeti bezbroj; jezik nam ostaje uvijek jedan, ali broj ušiju može nam postati beskonačan.

Možemo upotrijebiti i feminilnu metaforu – u činu slušanja, rađa se slušatelj, i mi možemo biti roditelji beskonačnog mnoštva tih bića koja razumiju druge. Plodite se i množite, vi slušatelji, eto, to bi bila božanska zapovijed utopije. Govor bez slušanja beživotan je svijet, distopija u koju srljamo. Babilonska knjižnica, umjesto da se puni razumom i ljubavlju, širi se mržnjom i galamom.